Radio Glas Zepe

DOBRO DOSLI NA TALASE RADIO GLAS ZEPE
 
HomeHome  Portal*Portal*  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 DJEVOJKE

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
amir



Broj komentara : 4
Join date : 2009-03-06

KomentarNaslov komentara: DJEVOJKE   Fri Mar 06, 2009 6:37 am


Sedam djevojaka iz Šitareva


uhatile se za ruke i skočile sa stijena u Drinu
[/size]
Bjesnio je Drugi svjetski rat svom svojom silinom.
Svijetom je zavladalo je bezumlje. Stradavali su nenaoružani. U
toku je bilo istrebljenje Muslimana Istočne Bosne od strane
četnika. Muslimani su nespremni i nenaoruženi dočekali
rat. Mislili su da oni nikom ne smetaju, da nikog ne ugrožavaju
i da nema razloga da ih neko dira.

Lošu procjenu stanja i događanja, Muslimani
su plaćali skupo. Masovno se ginulo, sela su paljena. Kao i u
drugim krajevima Istočne Bosne i u višegradskoj Župi
su sela popaljena. Većina stanovnika je pobijena. Manji broj se
uspio spasiti bježanjem u nepristupačne stijene i pećine
kanjona Drine.


Selo Šitarevo je spaljeno. Prekodrinski i
bosanski čestnici su pobili stanovnike koje su zatekli u selu.
Četnici su ostavili namjerno nekoliko kuća da bi se u njih
mogli vratiti izbjegli, pa su ih onda hvatali, mučili i ubijali.
Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su silovali.


Odužio se rat, četnici su bili apsolutni
gospodari zla. Usavršalali su medote mučenja, da bi
zadovoljili svoje poremećene umove. Posebno su uživali u
silovanju žena, djevojaka i maloljetnih djevojčica uz
prisustvo njihovih roditelja, rodbine, komšija
.


Stiglo je jedno od ratnih proljeća. Iz pećina
su se u selo vratili oni koji su preživjeli zimu. Da bi opstali
morali su nešto posijati. Primijetili su to četnici.
Napali su selo pred noć, a onda se povukl
i.

U jednoj kući sjedio je pored ognjišta
đedo. Nijemo je posmatrao kako vatra gori. Nije primjetijo da se
svo žensko stanovništvo sela skupilo u njegovoj kući.
Iz dubokih misli probudio ga je orač, koji je u tom momentu
glasno vikao volovima:



- Hooo! Vraaatiiiiii!



To je bio uobičajeni povik orača
volovima, kada dođu do kraja brazde, da se okrenu i krenu u
suprotnom smjeru
.

Đedo je zagladio rukom sijedu bradu. Pogledao
prisutne i uz blagi osmjeh ih upitao:


  • Kad ste to došle?
  • Eeee, đedo! Mi više ne znamo od života
    šta da radimo
    .


Odgovori mu ženskinje. Kao da su jedva čekale
da se nekom izjadaju, da traže savjet, pomoć, spas.


Iznenada se otvoriše vrata i uđe čoban
koji je čuvao nekoliko ovaca pored Drine. Zbog ratnih strahota
je poludio. Svi su to znali. Ćutali su i pažljivo slušali
šta će reći. Pogledao je sve prisutne i onda se
obratio đedi:



Đedo! Cijeli dan Drina pronosi mrtve. Vidio sam
ima i žena u dimijama.


Osjetio je da ga svi pažljivo slušaju. Malo
je zastao, onda nastavio
:


  • Vidio sam sa brijega veliki dim, odmah iza našega
    brda.

Đedo, kao da je očekivao ovo što mu je
čobanin rekao, odgovori:



  • Ne daju četnici ništa posijati, sinko.

Đedo se zamisli, a žene procviliže:


  • [size=14] Ne smijemo više ovdje zakonačiti! Šta
    da radimo, đedo?
    [/size]



Nije imao đedo snage da ih pogleda. Gledao je u
ognjište i tiho rekao:





  • Zovite mi sina! Neka odmah napusti oranje!




Došao mu je sin. U kući je zavladao tajac.
Đedo je tiho nastavio govoriti:





  • Znam šta se radi. Dosta toga sam slušao i
    vidio. Nemoćan sam da pomognem.





Iznenada neko ispred kuće viknu:




  • Četnici!




Đedo, kao da je ovo očekivao, odmah poče
naređivati:





  • Svi bježite! Četnici dolaze u selo. I muški
    i ženskinje neka bježe u stijene. Ja ću se sakriti u
    trnje, dok prođu.





Za nekoliko minuta selo je bilo ponovo prazno. Četnici
su brzo stigli. Pretresali su sve gdje bi mogao biti neko sakriven.
Iz svake kuće su vikali jednom bradonji:



- Nema nikog!



Onda bi, po ko zna koji put, pljačkali i iznosili
sve što može nečem koristiti. Kada se ponovo okupiše
kod bradonje, on im reče:





  • Idite do Drine! Sve muške što nađete
    ubite i bacite u Drinu. Ženskinje silovati!





Četnici se se raziđoše. Rasporedili
su se u strijelce i pretraživali su sve.



Đedo se sklonio u trnje. Od straha, da ga ne nađu
četnici, prestao je disati. Prošli su blizu njega, pa je
mogao čuti sve šta su naumili i kako će mučiti
one koje uhvate. Molio je Boga da se svi iz sela sklone u stijene.
Tamo, valjda, ne smiju četnici i ne znaju staze.



Nakon nekoliko sati četnici su se u manjim grupama
vraćali od Drine. Čuo je da su uhvatili onog čobanina,
ali ga nisu ubili, kažu:





  • Ludo dijete!




Da je bio normalan ubili bi i bacili i njega u Drinu.
Došla je noć. Više niko nije prolazio. Đedo
je i dalje bio u trnju. Očekivao je da se njegovi vrate. Nadao
se da ih četnici nisu pobili, ali ga je sve više obuzimao
strah.



Iz četničkog se sela čula pjesma i
puškaranje.



Pokušavao je đedo da se izvuče iz
trnja gdje se sakrio. Nije mogao. Ako tu ostane cijelu noć
umrijeće od zime. Glad ga je mučila sve više, pa mu
je svo tijelo klonulo. Dugo se mučio, ali je ipak nekako izašao.
Nije mogao nikuda, jer ništa nije vidio.



Sjeo je đedo da se odmori. Odmah mu kroz glavu
počeše odjekivati krici ženskinja i jauci nekih
ljudi, koje su četnici uspjeli uhvatiti. Odzvanjali su četnički
udarci i pomaganja od bola. Uplašio se. Ustao i odmah pao, kao
da ga je nešto pokosilo. Pao je sa neke međe.
Onesvijestio se. Kada je došao svijesti osjetio je da se od
zima sav trese. Nije znao gdje je, niti odkud je ovdje. Pokušavao
je da se prisjeti. Znao je šta se dešavalo danju, ali
nije znao kako je ovdje dospio. Krenuo je i dugo vremena išao,
onako, aklah kroz noć. Išao je u pravcu kojeg je odredio
po brdima. Uspio je doći do svoje kuće.



Zastao je i kroz šipilu brvana ugledao svjetlost
vatre. Obradovao se. Kao da ga je sunce ogrijalo. Snaga se malo
vratila. Uspio je upitati:





  • Je li to neko ima živ?




Odmah se čuo odgovor:


  • Ima, babo! Hajde!



Đedi su se noge oduzele. Pao je pred vratima. Sin
je čuo i istrčao te ga unio u kuću. Kada se malo
oporavio sin mu je ispričao da su svi u pećini. On se
vratio da ga traži. Smirivao je oca i govorio mu:





  • Mislio sam da su te našli četnici i bacili
    u Drinu.





Malo je zastao, pogledao oca i nastavio:




  • Babo! Drina svašta pronosi. Ovo se neće
    nikad zaustaviti.





Đedo, sav isprepadan, drhtavim glasom je govorio
sinu:





  • Sine! Ubijaće koga god ufate. Danas sam to čuo
    kaka četnici pričaju. Ženskinje će silovati.





Kada se đedo malo pribrao, rekao je sinu:




  • Od sutra je naša kuća pećina. Ponekad
    doći i ponešto sijati.





Đedo jedini nije napuštao selo. U nužnim
prilikama sklanjo se u jedno gusto trnje, odakle je imao pregled i na
četničko selo. Tako je znao kada četnici izađu iz
sela.




Jedno vrijeme u njihovo selo niko nije dolazio pa su
uspjeli da nešto posiju žita. Selo je počelo da
oživljava, ali se đedo počeo sve više da
brine. Jednom prilikom je rekao sinu:





  • Sine! Ovo nije dobro. Nemojte da naćate više
    u kućama. Sve ovo komšije srbi prate, pa kada se
    sakupimo, oni će opet napasti.





Nastavili su mještani Šitareva da bitišu.
Nije to bio život. Noću su bivali u pećinama. Preko
dana su morali tražiti hranu. Ponekad bi neki i zanoćili u
svojim kućama.




Jednu veče čuli su se u Šitarevu samo
jauci i tupi udarci, đedo je opet uspio da se sakrije na svoje
mjesto, odakle mogao da vidi i čuje gdje se šta dešava.
Njegova porodica je izbjegla ponovo u stijene.



Kada je jutro osvanulo, tek tada je đedo svatio da
je selo ponovo puno četnika. Nisu se, kao uobičajeno,
vraćali zorom iz sela. Ovaj put svi su nešto tražili.
Dozivali su po imenu svakog mještanina.





  • Kako nas sve znaju?




Razmišljao je đedo. Mora da nas komšije
traže. Možda, da nas sve pobiju.






  • Šta ako ostanem ovdje živ, a kuću mi
    zapale?





Svašta je lutalo po đedinim mislima.


Opet se pojavio onaj bradonja. Naređuje da se sve
pretraži i da se svo stanovništvo pronađe i pobije.
Četnici se razlaze na sve strane prema Drini i stjenama. Đedo
je pomišljao:





  • Ako mi djecu uhvate, moram se i ja predati da mi skrate
    muke. Najgore je ako nađu ženskinje.





Jedna grupa četnika uhvatila je ponovo našeg
čobanina i uz svakakvo mučenje primoravali ga da im kaže,
gdje se naše ženskinje skriva u pećini.




Kada su saznali, četnici su počeli opkoljavati
pećinu i zvati naše djevojke da se predaju.



Djevojke su vidjele da su opkoljene i da četnici
stežu obruč oko pećine. Imale su još samo izlaz
na jednu liticu, visoku stijenu iznad Drine. Djevojke su se uhvatile
za ruke i trčale na stijenu sa koje su sve skačile u Drinu.
Četnici su pucali u njih dok su jos bile u zraku.




Čobanin je pričao da su se zlikovci poslije
toga samo zgledali i bez riječi vratili u selo, koje su tada
potpuno spalili.



U to vrijeme Drina je tekla kroz kanjon. Kasnije je
napravljena centrala i nastalo je jezero.




Jedna od tih sedam djevojaka imala je oko pojasa
svezanu ogru dukata, koja je bila natopljena voskom. Drina je njeno
tijelo izbacila u Klotivacu, u mjestu Tiho. Tijelo je pronalašao
neki čobanin. Odmah je obavijestio partizane u selu. Partizani
su uzeli sa djevojke dukate i međusobno ih podijelili.
Mještanima su naredili da djevojku ukopaju.



Jedna od ovih djevojaka zvala se Cura i to je tečična
moje majke
.
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
DJEVOJKE
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Radio Glas Zepe :: Your first category :: Your first forum-
Idi na: