Admin Admin
Broj komentara : 21 Join date : 2009-03-05
| Naslov komentara: STARA LJUBAVNA PRICA Fri Mar 06, 2009 2:22 am | |
| KARMELA I KENAN
Voljeli su se Karmela i njen komšija Kenan. Voljeli se i jedno drugome obećali da ce se uzeti i da za njih druge ljubavi nikada neće biti. Često su se kradom vidali i svaku su priliku koristili da budu zajedno.
Jednoga dana Karmeli majka reče: -Kceri, moja! Danas ti je babo išao džamiji. Bio je sa jednim čovjekom iz susjednog sela. Rekao mu je taj čovjek da hoće sina da ženi. Kaže da je tebe begenisao i da će poslati prosce da te isprose.
Karmelina mati je zastala, duboku uzdahnula. Gledala je ispred sebe, onda pogledala Karmelu i tiho nastavila:
- Babo ti je kail. Kaže da u toga momka ima dosta zemlje.
Karmela je bila zaprepastena. Nekontrolisano je povikala:
- Ćuti, majko! Kako možeš to pričati? Ti znaš da ja imam momka i da nikada drugoga neću. Mati je to očekivala. Znala je šta joj mora reći:
- Kćeri, moja! Biće kako babo kaže!
Onda je malo zastala i ozbiljno upozorila kćerku:[
-Biće kako babo kaže i tebi imeni!
Karmela je plakala i molila da je ne daju. Stalno je govorila:
- Ja neću ići!
Uzalud se Karmela protivila i opirala. Došli su prosci. Nisu ni pitali Karmelu. Od njenog oca su je isprosili.
Prvog petka poslije proševine, došli su svatovi i poveli Karmelu. Puške su pucale. Pjesme se pjevale. Svi su se veselili, osim Karmele i Kenana.
Plakali su Karmela i Kenan. Tekle su suze. Proklinjao je momak i sebe i devojku. Proklinjao je sudbinu. Proklinjao je onog ko je takav običaj izmislio. Proklinjao je svakog. Proklinjao je nep-ravdu.
U jedno selo je stizalo veselje. Drugo je obavila tuga i duboka bol.
Ožalošćena Karmela odlučuje:
- Neću živjeti sa momkom, kojem su me doveli! Vratitiću se svome momku Kenanu, ili ću u Drinu skočiti.
Kenan donosi čvrstu odluku:
- Moram vratiti Karmelu! Sa drugom se nika-da neću oženiti.
Doveli su svatovi Karmelu u njenu novu kuću. Stavili su je na mjesto gdje treba da dvori sve prisutne. Svi su veseli, samo je Karmela duvakom sakrila lice i prolijeva suze. Klela je svoga oca, što je dade za nedraga, sto joj uze sreću, a donese nesreću.
Klela je Karmela i pravila plan. Odlučila se vratiti svome momku. Kako se vratiti? Kako mu u oči pogledati?
Znala je Karmela da će joj momak sve oprostiti. Znala je da je puno voli. Znala je da se sada i on sa bolom u duši nosi. Obuzeta svojim mislima, nije ni primjećivala pjesme i veselje.
Kada se sijelo razišlo, pozvali su je:
- Hajde, snaho, da večeramo!
Karmela je smogla snage da kaže:
- Samo mi vode dajte!
Stari đedo je sjedio kod šporeta i posmatrao:
- Hm, hm!
Onda je tiho dodao:
- Sine, nije dobro!
Kada su to čuli ukućani, povikase:
- Hajde, đedo, lezi! Đedo je poslušao, polahko se podigao i otišao da legne.
Karmela je bila mirna i kao da je sve uredu reče: ]
- Da malo pospremim kuću! Sutra ce narod dola-ziti, pa nećemo moći ništa raditi.
Svi su polegli. Karmela je lupnula stolicu od sto, kao da posprema. Kada se uvjerila da je pravi trenutak, otvorila je polhako vrata i poblegla iz kuće. Nije smjela ići uobičajenim putem, jer je znala da će je odmah početi tražili. Bila je mrkla kišna noć. Uputila see sumskim putićem i tako jedva došla do Luke.
Dosla je na mjesto, odakle može vidjeti svoju kuću kada svane. Odatle je mogla i da vidi kuću od svoga momka Kene. Vidjela je da lampa gori, da ima svjetla. Znala je da on ne spava, da se lomi sa svojom dušom. O, kako bi voljela sada tamo otići i pokucati mu na prozor. Nesvjesno bi u nekim tre-nucima krenula, a onda bi se brecnula i sebi rekla:
- Ne smijem to učiniti! Ja sam, ipak, žensko! I ovako sam previše zla uradila!
Osjećala se, čas ponosno, čas bijedno. Zora je svanula. Karmela je bila u nekom grmlju. Kada je izlazila da razgleda gdje je, ugledala je svoju majku. Uzimala je drva da naloži jutarnju vatru. Odmah je povikala:
- Oooo, mamaaaa!
Majka je odmah prepoznala kćerkin glas. Zgrabila je šamiju sa glave u ruke i potrčala preko njiva do kćerke, koja je izbezumljena tračala prema njoj raširenih ruku. Umalo se obadvije ne obalije-stiše. Plakale su obadvije. Sva van sebe, majka je upita:
Kceri, moja! Odakle ti ovdje?
Karmela se pribrala i počela:
- Znaš, majko! Ja sam tebi govorila da za dru-goga neću. Ja sam noćas pobjegla. Ja sam što sam i bila. Idi pitaj babu, ako me neće tući, ja ću u kuću doći. Ako će me tući, ja odoh u Drinu skočiti.
Majka ne može biti svako, to se bezbroj puta pokazalo, pa i sada. Mati je pala pred muža i rekla:
- Ako Karmela krene prema Drini, ja moram prva u Drinu skočiti! Ja poslije njejne, ne daj Bože smrti, niti mogu niti trebam živjeti! I ovako smo joj previše bola nanijeli
Blijed. Sav izgubljen. Prestrašen, otac zagalami:
- Muči! Nego, idi mi dovedi dijete!
Mati je brzo otisla i skupa sa Karmelom došla kući:
Otac je blistao od sreće i radosti. Potrčao je zagrlio Karmelu. Onda mu se sa srca otelo:
- Eeeeh! Da si mi bogdo muško!
Mladoženja je u svojoj kuci nijemo sjedio i gle-dao u pod. Kada je su mu roditelji ustali rekao im da je Karmela sinoć pobjegla.
Karmelin momak, Kenan, je poranio i krenuo u selo gde se sinoc Karmela udala. Sve je isplanirao:
- Idem! Imam, tamo jednu rodicu! Preko nje ću Karmeli poručiti da se odmah vrati i da ću je uzeti kako smo se i dogovorili.
Razmišljajući o Karmeli, brzo je dosao u to selo. Kada je došao do jedne vode, ugledo je jednoga đedu, kako uzima avdest za rani sabah. Malo je sačekao da đedo završi, pa mu nazva selam. Đedo selam prihvati, pa ga upita: - -Odakle si, pa si vako uranio?
Obradova se Kenan da može sa nekim progo-voriti, pa rece:
| |
|